haboru-es-elelmiszervalsag

Ratna kriza i kriza prehrambenih proizvoda: hoćemo li imati dovoljno pšenice, hoćemo li imati dovoljno brašna?

Ogromna nestašica hrane mogla bi se dogoditi u mnogim predjelima svijeta zbog rusko-ukrajinskog rata – ali možemo li mi Mađari mirno spavati? Naša globalna predviđanja  o uticaju rata i cijena žitarica!

Rusko-ukrajinski rat nije uzrokovala, već samo pogoršava globalnu prehrambenu krizu – ali kakvi su izgledi na domaćem tržištu za pšenicu i brašno?

U posljednjim tjednima sve je veći fokus na globalne probleme sa hranom, posebno u odnosu na rusko-ukrajinski rat. Političira sve više izražavaju svoju zabrinutost, a novinarski izveštaji  o tome sve su češće nas informišu.

Globalna kriza nam se približava

“Nema rješenja za (globalnu) krizu zbog situacije opskrbom hrane bez integracije ukrajinske poljoprivredne proizvodnje”, upozorio je glavni tajnik UN-a Antonio Guterres na sastanku u New Yorku. Rekao je da se unatoč ratu nada da će postići dogovor s Rusijom sve manja.

Antony Blinken ministar vanjskih poslova SAD

govorio o “najvećoj krizi opskrbom hrane našeg vremena”,

i čelnik UN-ovog Svjetskog programa za hranu (WFP) dodao je da se ne radi samo o Ukrajini, već o najsiromašnijima među siromašnim zemaljama.

“Zato molim od predsjednika Putina, ako uopće ima srca, da otvori ove  morske luke (…) kako bismo mogli spriječiti glad, kao što smo činili i u prošlosti”,izjavio je David Beasley.

Gledamo li samo Ukrajinu, dramatične izjave i dalje su naglašavane. Prema dostupnim podacima, samo u luci Odese izgubljeno je 57 brodova natovarenih poljoprivrednim proizvodima (uglavnom pšenicom i kukuruzom), a puni su i lučki silosi sa žitaricama namenjene za izvoz. Milijuni tona proizvoda čekaju u skladištima diljem Ukrajine na izvoz, koji se tradicionalno odvijaju sa ogromnim transportnim brodovima preko Crnog mora. Glavne ukrajinske luke na Crnom moru su Odessa, Chornomorsk, Yuzny, Berdyansk i (kako nam jr poznato svima) Mariupol.

Nijedna od ovih  trenutno nije dostupna. Čak i one luke koje nisu imale izravne napade  (poput Odese ili, nedaleko južno se nalazi Čornomorsk) pretvorene su u utvrde,

dio mora ispred njih je miniran, a s druge strane miniranog poljaje ruska morska flota,

koja ih drži u blokadi. Tako sada sve luke zatvorene koje inače u mirnodopsko vreme pojedinačno utovarale milijune tona žitarica.

Do sada je izvoz kroz te luke bio toliko profitabilno (i isplativ) da mu je gotovo nemoguće bilo konkurirati sa kopnenim transportom. U lukama se mogu utovariti desetke tisuća tona žitarica ili suncokreta u brodove veličine Panamax (maksimalna veličina broda koju može primiti Panamski kanal – to je standardna jedinica veličine u pomorskom brodarstvu) tijekom jednog utovara.

Za usporedbu, primjerice vlak u jednom smjeru može prevesti “samo” najviše nekoliko tisuća tona – i to samo do ukrajinsko-mađarske ili ukrajinsko-poljske granice. Stare sovjetske željeznice su tzv .”širokog kolosijeka”, međusobno udaljene 1520 mm, dok su mađarske (i ostale europske) željezničke pruge “normalnog” kolosijeka, s razmakom od 1435 mm.

Stoga, čim roba prijeđe granicu s ukrajinske željeznice na zapad, mora se pretovariti na standardne vagone.

Jedan od najvećih takvih terminala je Záhony Transshipment District, čije je područje tri puta veće od Venecijanskog jezera i koje se naziva jednom od najvećih “kopnenih luka” u Europi. No, njegov kapacitet nije beskonačan – moguće je pretovariti desetke tisuća tona dnevno, no u usporedbi s milijunima tona robe koju bi trebalo izvoziti, vidi se da  je to veliki izazov.

Naravno, Zahonj nije jedina mogućnost za izvoz robe iz Ukrajine željeznicom. Ukrajina je također povezana i sa rumunjskom, slovačkom i poljskom željezničkom mrežom s nekoliko glavnih i sporednih linija – međutim, problem postoji posvuda. Problem je ogromna količina, koja čak i da (nekako) stigne do npr. Constanțe, najveće rumunjske luke na Crnom moru, opet tu nam dolazi sllijedeći problem da su granice utovara dimenzionisane na rumunjske potrebe.

Rumunjska luka i rumunjska vlada već su naznačile da im je potrebna pomoć EU-a za ostvarenje transporta žitarica i kupnju kranova, opreme za utovar i druge opreme. Oko 25 milijuna tona žitarica iz Mađarske, Srbije i Austrije obično se otprema kroz Constantu svake godine, a kapacitet luke trenutno je u velikoj mjeri iskorištena.

Ako luka želi preuzeti mjesto Odese, morala bi se uložiti velika ulaganja u infrastrukturu. Na primjer, vlada u Bukureštu želi vratiti u pogon stare željezničke objekte u Constanti, ali ovi radovi neće početi ranije od ljeta.

Dvadeset milijuna tona žitarica dotle čeka razvoj situacije

Glavni problem u svakom pogledu je sama količina ukrajinskog izvoza. Adina Valjean, konsultant  EU-a za promet, nazvala je ovaj zadatak “velikim izazovom”. “Ključno je optimizirati logističke linije, stvoriti nove rute i izbjeći problematične puteve transporta.”

U sljedeća tri mjeseca 20 milijuna tona žitarica moralo bi se otpremiti iz Ukrajine prije nego što stigne nova žetva, što bi iscrpilo ​​skladišne ​​kapacitete zemlje i stvorilo globalnu krizu hrane. Bez obzira ima li uroda, i bez obzira je li požnjevena – ako nema dovoljno skladišnih kapaciteta, on će se uništiti na poljima ili u privremenom skladištu. Trenutno u Ukrajini nema dovoljno slobodnih skladišnih kapaciteta, a ako se roba ne isporuči, neće ni biti slobodnih skladišnih kapaciteta.

No, svi ovi vanredni događaji i okolnosti ne uzrokuju, već “samo” pogoršavaju globalnu krizu sa opskrbom hrane. Počele su se pojavljivati ​​i prije početka rata, ali je malo tko osim prisutnih u industriji obraćao pažnju na nju, a nije propobudila ni interes svjetskog žurnalističkog svijeta.

Odakle potiče ovo? 10 zemalja daju najveći dio svjetske proizvodnje žitarica (podaci iz 2020., u tonama):

  1. Kína — 134,254,710
  2. India — 107,590,000
  3. Ruska Federacija — 85,896,326
  4. SAD — 49,690,680
  5. Kanada — 35,183,000
  6. Francuska — 30,144,110
  7. Pakistan — 25,247,511
  8. Ukrajina — 24,912,350
  9. Njemačka — 22,172,100
  10. Turska — 20,500,000

Naša zemlja lagodno sama sebi osigurava sa svojim urodom pšenice od 5,1 milijuna tona,

u prosječnoj godini urod je oko dva puta više što se tiče pšenice od domaće potrošnje.

Pred kraj prošle godine, međunarodni izgledi činili su se stabilnima, na osnovu podataka o svjetskim posijanim površinama. Posijana površina i očekivani prinos činili su se dovoljnima da pokriju čak i procijenjenih 2% povećanja ukupne potrošnje. (U Aziji postoji sve veća potražnja za proizvodima od pšenice koji se smatraju kvalitetnijima, dok SAD zahtijevaju sve više pšenice za proizvodnju bioetanola koji se miješa s benzinskim gorivom. To je i tamo po zakonu obavezno kao u Europskoj uniji.)