Ekonomista Đerđ Raško, agrarni poduzetnik, suvlasnik Đezelem d.o.o. u Lajoškomaromu opisao je nevjerojatnu poljoprivrednu budućnost u svojem predavanju održan u Europa Klubu osnivača Andraša Inotaija. Dok glad raste u regijama zemalja u razvoju, vodstvo Europske unije – pozivajući se na „održivost” – imalo je za cilj proizvoditi što manje i što skuplje uz subvenciosanje prihoda. Dobra vijest je da, kao rezultat aktualne krize, svjetska proizvodnja hrane postaje mnogo ekonomičnija, čak ekološki prihvatljivija i učinkovitija – rečeno je na skupu čiji je domaćin bila UniCredit Banka.
U Mađarskoj postoji snažna nostalgija za „multifunkcionalnim” obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. “Ali tradicionalna poljoprivreda ‘to sam naučio od svog oca’ da je to slijepa ulica. Ne može se ekonomično održavati.” Agroekonomist Đerđ Raško s ovom činjenicom je zainteresirane suočio na samom početku svog izlaganja.
Prema jesenjskoj publikaciji FAO-a o visini cijena poljoprivrednih sirovina i hrane, rast cijena počeo je već 2021. godine, kada još nije bilo rata. Istina je da je indeks cijena temeljen na promjenama cijena žitarica, uljarica, mliječnih proizvoda, šećera i mesa nakon invazije na Ukrajinu skočio na nevjerojatno visokih 160 posto u travnju 2022. kao rezultat špekulacija i panike. Međutim, zatim je naglo pao u svibnju i nastavio se u rujnu. (Osnova indeksa je razina cijena 2014.-2016. (100%).) „Indeks također jasno negira da postoji ratna inflacija na tržištu hrane i da je to razlog zašto je došlo do tako velikog porasta cijena u Mađarskoj!” tvrdio je Đerđ Raško.
Među grupama proizvoda, nakon dramatičnog rasta, najviše je pao indeks cijena biljnih ulja, što će se nastaviti i u listopadu. Rusija i Ukrajina čine 80% svjetske proizvodnje suncokreta, zbog čega je ratni sukob digao razinu cijena u nebesa. No, nakon što je postalo jasno da je ove godine rod u dvije zemlje iznimno velik, cijena je ponovno počela padati.
Cijene na tržištu žitarica također su u početku rasle, ali u odnosu na vrhunac pad cijena je već 17%. Kod mliječnih proizvoda nije bilo naglog rasta na inozemnim tržištima, vidljiv je lagani pad. Umjesto rasta, cijena šećera definitivno pada zbog vijesti o velikom brazilskom urodu.
Međutim, predavač je naznačio trenutni globalni skok cijena hrane, koji obećava da će biti trajan, ne samo da ovisi o današnjim događajima, već i događajima od prije pola stoljeća i pogrešnom politikom subvencije. U retrospektivi, SAD i Europska unija su sedamdesetih godina prošlog stoljeća neracionalnom stepenom subvencije poticale ekspanziju poljoprivredne proizvodnje kako bi hranu učinile jeftinom. Kao rezultat ove zelene revolucije, poljoprivredna proizvodnja u Indiji, Kini i Brazilu porasla je u nevjerojatnim razmjerima. Veliki uspeh donio je sa sobom i smanjenje troškova proizvodnje. Od tada svi su ulagali u inovaciju i učinkovitosti u ovom sektoru što je dovelo do neviđenog porasta proizvodnje.
Tehnička revolucija
U to vrijeme prethodnica unije, Europska ekonomska zajednica, besmisleno je kreirala unutarnje cijene potpuno odvojeno od cijena na svjetskom tržištu i upravljala sustavom zajamčenih cijena. „Posljedica toga bila je da francuski ili njemački proizvođači nisu bili s obzirom za koju cijenu se može prodati roba, jer je potpora stizala”, prisjetio se Đerđ Raško. Subvencija se slala kako bi se još više proizvodilo mlijeka, žitarica, jabuka i svinjskog mesa, što se kasnije ispostavilo da je pogrešno. U krizi hiperprodukcije, krajem 1980-ih, stvorena su velike količine neprodatog mlijeka u prahu, žitarica i govedine, što su EU i SAD pokušale riješiti ogromnim izvoznim subvencijama i plasirati na svjetsko tržištu. “Koristili su nevjerojatnu količinu izvoznih subvencija, koje su uništile svjetsko gospodarstvo”, prisjetio se stručnjak. A tamo gdje nije bilo poljoprivrednih subvencija – kao u Brazilu – bilo je mnogo ogorčenja oko izvoznih subvencija. Konkurentni proizvodi nisu ni stigli na svjetsko tržište, nisu mogli konkurirati bez subvencija. To je ispravljeno sporazumom GATT/WTO sklopljenim u Marakešu o ograničavanju izvoznih subvencija i subvencioniranih roba. Sporazum je prisilio SAD i EU da promijene svoju poljoprivredne politike kako bi ukinule subvencije koje povećavaju obujam proizvodnje. Kako bi se viškovi eliminirali, u EU je uvedeno pravilo da deset posto površina pod oranica mora biti neobrađeni. Novi koncept je bio „proizvodite manje, radije ćemo vam dati izravnu potporu zauzvrat”, podsjetio je ekonomista.
Više za manje
U zamjenu za ozelenjavanje i ekološki prihvatljivu proizvodnju ide potpora. Donijela je promjenu paradigme u poljoprivrednoj politici EU da „ako proizvodite manje, dobit ćete potporu bez obzira na proizvodnju”. U zamjenu za subvencije temeljene na površini, koje su popularne među poljoprivrednicima, rastući zeleni pokreti nametnuli su aspekte zaštite zemljišta i klime te dobrobiti životinja u zajedničkoj poljoprivrednoj politici kako bi pridobili one koji žele zeleniji okoliš. Tako je od 2010. u sustav potpora integrirano ograničenje uporabe umjetnih gnojiva i pesticida. Od 2020. dogodit će se prilično dramatične promjene koje će utjecati i na našu poljoprivrednu politiku, predvidio je sugovornik. Zbog toga se, kako je rekao, donositelji odluka i političari samo češkaju u kojem smjeru ići. “Nakon što su Zeleni sa SPD-om došli na vlast u Njemačkoj, novi savezni ministar poljoprivrede, Cem Özdemir,rekao neke stvari od kojih se njemačkim poljoprivrednicima diže dlaka na glavi. Ne samo da proizvodimo manje hrane, nego i da ta hrana bude skuplja, jer nam jeftina hrana u Europi ne treba! Neka budu ponosni ekološki prihvatljivom, a time i skupom njemačkom hranom“, naveo je apsurdni primjer Đerđ Raško.
Rekao je to njemački ministar poljoprivrede koji se pridružio Zelenima koji bore protiv „mesne industrije”. No, ovom bi manifestacijom, smatra stručnjak, i veliki koncern u mesnoj industriji poput Tönniesa mogao biti izložen ozbiljnim napadima, jer bezbrojno kolje svinje…
Epidemija koronavirusa došla je u vrijeme kada su zeleni pokreti počeli ojačati u Europi, uzrokujući ozbiljne poremećaje u opskrbnim lancima. Zbog epidemije jeftina radna snaga sa istoka nije stizala ni u gospodarstva zapadnih zemalja, što je zaustavilo proizvodnju, a što se od tada nije riješilo, primoravši sektor na značajne promjene. Ekonomista je predvidio da više neće biti radne snage za jeftine radove. Ako farme ne automatiziraju ili robotiziraju čak ni branje voća, bit će u nepovoljnijem položaju u odnosu na brazilske, argentinske i turske proizvođače koji još uvijek imaju jeftinu radnu snagu. Nakon takvih događaja, uslijedio je rat i energetska kriza, što je rezultirano dramatično visokim troškovima proizvodnje i cijenama hrane. Kao poljoprivrednik, ekonomista je stoga pozdravio koncept „pametne proizvodnje” za poboljšanje učinkovitosti. Time sektor može proizvesti istu količinu usjeva s manje vode, gnojiva, kemikalija, energije, odnosno više prirodnih i ljudskih resursa. Uvjeren je da će poljoprivrednici prijeći na tu ekonomičniju proizvodnju ako ih sustav potpora bude poticao. No, također je upozorio da će specifični troškovi ekonomične proizvodnje biti veći, barem u početku. A hrana će biti još skuplja, kao što trenutno to i doživljavamo. U razvijenim zemljama to ne izazvati društveni potres, smatra ekonomista, jer je još uvijek jeftina u usporedbi s tamošnjim prihodima: u Irskoj obitelji na hranu troše jedva 8% svojih prihoda. Ali drugdje su puno veća. U regijama u razvoju od Indije do Egipta: U Aziji, Africi, skupe namirnice povećavaju društvenu napetost. U tim područjima obitelji troše 30-40% svojih prihoda na hranu, ali ove godine već više od polovice, što može dovesti do pobuna i gladi. Posljedica skupoće bit će, smatra ekonomist, trajni val migracija, što Europa više ne želi.
Veliki brat
U međuvremenu, prema riječima Đerđa Raško, ni politika sankcija protiv Rusije nije dovela do rezultata. Bilo je to i za očekivati jer su to već pokazale sankcije uvedene nakon invazije Krim. Kao rezultat sankcija u to vrijeme, Rusija je uspješno prešla na samoodrživost. Svoju je ovisnost od uvoza smanjila s 40% na 25% u nekoliko godina. S oko 122 milijuna hektara obradive zemlje i 92 milijuna hektara pašnjaka, Rusija bi mogla proizvoditi hranu za pola milijarde ljudi umjesto sadašnjih 160 milijuna ljudi. Već je postala dominantan proizvođač pšenice na svjetskim tržištima jer je ove godine s više od 100 milijuna tona proizvedene robe postala je rekordna žetva svih vremena. Od toga će na svjetsko tržište moći isporučiti 60 milijuna tona, što je dvostruko više od proizvodene količine pšenice u SAD-u. Ovom količinom još je jedno strateško oružje, uz energetiku, došlo u ruke Rusije. Kao posljedica klimatskih promjena, ruska poljoprivreda također se ubrzano razvija u proizvodnji ječma, kukuruza, šećera i biljnog ulja, jer može uključiti u proizvodnju nova područja koja prije nisu bila pogodna za to. Bolna je činjenica da je zemlja i svjetski lider u proizvodnji gnojiva, koje koristi i kao strateško oružje. Njegov godišnji izvoz gnojiva već iznosi 7-8 milijardi dolara godišnje, ali od početka rata ne isporučuje ga u Europu. Zbog toga su cijene gnojiva u Uniji porasle sedam do osam puta. U Mađarskoj je zbog toga cijena amonijskog nitrata u četiri godine porasla s 50.000 HUF na 420.000 HUF, i vlada nestašica ovog proizvoda.
Domaći proizvođači također će biti osjetljivo pogođeni ako Ukrajina ojača svoj odnos s EU-om. Susjedna zemlja, koja proizvodi po puno konkurentnijim cijenama od Mađarske na divovskim posjedima od 20.000 do 300.000 hektara, najveći je svjetski proizvođač i izvoznik suncokretovog i biljnog ulja. Godišnje izvozi 50-60 milijuna tona kukuruza, ječma i pšenice. Proizvodnja kukuruza, koja je u porastu, već je dosegla 40 milijuna tona godišnje, od čega se 28-32 milijuna tona uglavnom izvozi u EU. Zbog toga Ukrajina želi što prije ući u EU i sklopiti sporazum o slobodnoj trgovini za izvoz svojih usjeva. Međutim, kada bi 20-30 milijuna tona jeftinog ukrajinskog kukuruza stiglo bez carine na tržište EU, koje proizvodi 60 milijuna tona godišnje, prema Đerđa Raška, unutarnje cijene bi pale prvenstveno u susjednim državama članicama poput npr. Mađarska. Domaćim uzgajivačima brojlera nije neznačajno da ukrajinska proizvodnja pilećeg mesa dinamično raste, već dostiže milijun tona godišnje. Proizvodnja jaja u zemlji također se dinamično razvija, a njihova specifična cijena je 25-30% ispod cijene u EU.
Izdaci su veći nego cijena
Veliki izazov stoga čeka domaće proizvođače, čija konkurentnost opada obrnuto proporcionalno rastu troškovi kao posljedica ratne inflacije i energetske krize. Trošak proizvodnje jednog hektara pšenice porastao je s 280-320 tisuća HUF na 470 tisuća HUF u preko jedne godine. Tako su potrebe za sredstvima za financiranje proizvodnje postale tolike da se u vrijeme „ratne inflacije” sve teže se rješavaju i izvlače se iz kredita s kamatama od 15%.
Kukuruz je također poskupio s 380-450 tisuća forinti na 550-650 tisuća forinti, ali zbog suše ovogodišnji urod u većem dijelu zemlje nije donio nikakve prihode. U mnogim poljoprivrednim gospodarstvima nema se čime financirati poljoprivredu sljedećim godinama.
Uzgajivačima je utjeha činjenica da su pšenica i kukuruz u sušnoj godini poskupjeli za oko 70 posto, no stočarima je to izazvalo veliku krmnu krizu. Što se tiče hrane, do kolovoza ove godine stopa rasta cijena u EU iznosila je gotovo 14 posto, au Mađarskoj 33 posto, da bi do rujna već porasla na 35,2 posto. I u ratom razorenoj Ukrajini i agresorskoj Rusiji hrana je poskupila u manjoj mjeri.
Štoviše, ekonomista je zaključio prezentaciju crnom prognozom da će troškovi proizvodnje hrane porasti za još 20-30% zbog ovogodišnjeg povećanja potrošnje sirovina i energije. No, zamah poskupljenja može prekinuti činjenica da je maloprodaja već u rujnu počela snažno padati za 8 posto, a tome neće biti tako skoro kraja. Prema mišljenju stručnjaka, trend će – čak i bez rata – održati realno visoku cijenu poljoprivrednih sirovina u sljedećim desetljećima.
